Neko bi da briše razlike između Ljuba Čupića i Pavla Đurišića

Na djelu je, kako je to pisao Ivan Čolović, svojevrsna politika simbola. I ona ne umije drugačije, dok kulturnom hegemonijom ove jedne ideologije, tzv. svetosavskog nacionalizma, ne pokrije čitav društveni i politički prostor, pa i kulturu i obrazovanje

Piše: Igor Perić

Kada zločinci i saradnici fašista iz Drugog svjetskog rata od crkve dobiju oreol kao potvrdu „stradalništva“ za vjeru i naciju, a njihovo ime se slavi kao simbol otpora komunizmu, to je potvrda da je na djelu pokušaj preoblikovanja društva po mjeri kontrarevolucionarne ideologije koja počiva na revizionizmu i svetosavskom nacionalizmu.

Profesor sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu Aleksej Kišjuhas ukazuje na takve opasne tendencije koje preovladavaju u nastupima i djelima SPC i njenih velikodostojnika, o njima piše i govori, dok u istraživanjima i radovima naučno raščlanjuje i objašnjava gdje je korijen problema i što se to dogodilo „u međuvremenu“. Drugim riječima, osvjetljava kontekst u kojem su antifašističke vrijednosti postale meta revidiranja koje prijeti da ugrozi ne samo sekularni karakter države, već i osnovne postulate građanskog društva.

U intervjuu objašnjava kome je i zašto potrebno da izjednači partizane i četnike, bolje rečeno favorizuje ove druge, ogrne ih bijelim plaštom, i tako uspostavi novu, opranu simboliku.

Revizija istorije omiljena je disciplina klera i dijela političara kojima je izgovor – misija ispunjavanja „volje naroda“. U tu svrhu dublja prošlost uvija se u hagiografske oblande, dok se kolaboracionisti iz Drugog svjetskog rata prikazuju kao osvjedočeni antifašisti. Kuda to vodi?

KIŠJUHAS: Sa tzv. antibirokratskim revolucijama, u Vojvodini, na Kosovu, ali i u Crnoj Gori, nama se dogodila – kontrarevolucija. Socijalizam i federalna Jugoslavija sa ravnopravnim narodima i narodnostima se redefinišu kao istorijska greška i iluzija, a u ime etničkog nacionalizma. U tom smislu, još tada je bila neophodna revizija istorije, a velikosrpski nacionalisti i kolaboracionisti (iz četničkog pokreta ili crkve) ovako su transformisani u oslobodioce ili simbole nove kontrarevolucionarne ideologije. Naravno, slično je bilo i sa ustaškim pokretom u Hrvatskoj. Uostalom, prve „litije“ bile su tzv. mošti kneza Lazara, i koje su paradirale SR Srbijom godinu dana (1988-1989). Tada su pumpana nacionalistička osjećanja povodom 600. godišnjice od Kosovske bitke. A danas u Beogradu, povodom slave grada (još jedna izmišljotina) imamo šetalicu sa ostacima osvjedočenog fašiste Nikolaja Velimirovića, i koji je u međuvremenu kanonizovan za sveca. Zapravo, u ideološkom i vrednosnom smislu mi živimo jedan kleronacionalni i antimoderni anti-antifašizam.

U regionu je taj proces odmakao, kod nas u Crnoj Gori dobija zamah. Dometi i ,,djela“ kokarde pokušavaju se sakriti iza 13-julskog ustanka uz očekivanja da se izjednače Ljubo Čupić i Pavle Đurišić? Mogu li se te dvije istorijske ličnosti dovesti u istu ravan?

KIŠJUHAS: Brisanje razlike između Ljuba Čupića i Pavla Đurišića, odnosno između boraca za slobodu i zločinaca je tipična kolaboracionistička taktika. Na ovaj način se pokušavaju zamutiti stvarnost i činjenice, pa i sama istina, odnosno razlika između dobra i zla.

Primjer zamućivanja činjenica i brisanja razlike između dobra i zla je pokušaj da se svetačkim oreolima peru biografije ratnih zločinaca, poput nedjela popa Mace. Uporedo, jake klerikalne tendencije dobijaju formalnu dimenziju – sveci se proglašavaju za zvanične zaštitnike gradova, Savindan „slučajno“ postaje dan škole…

KIŠJUHAS: I svetački oreoli (i pranja biografija zločinaca) su zgodni za sakrivanje iza istih zloslutnih i političkih namjera. Jer, ovo su – svetinje, a svetinje su sociokulturni tabu. Isto je i sa promjenom naziva ulica, važnih datuma (opština, škola) i ostalog o čemu govorite. Na djelu je, kako je to pisao Ivan Čolović, svojevrsna politika simbola. I ona ne umije drugačije, dok kulturnom hegemonijom ove jedne ideologije, tzv. svetosavskog nacionalizma, ne pokrije čitav društveni i politički prostor, pa i kulturu i obrazovanje.

Mi u Srbiji smo se smijali kada su, povodom izvjesne Kobasicijade u vojvođanskom mjestu Turija, iz protesta cio dan zvonila crkvena zvona pošto se dotični festival kobasica održavao u vrijeme nekakvog posta. Pa smo dobili puzajuću klerikalizaciju i vraćanje goleme imovine crkvi. I zato sigurno nije daleko sprovođenje moštiju Velimirovića i po Crnoj Gori. Uostalom, svaka politika ima svoj steg ili zastavu sa kojom mlatara, ali nije svejedno da li je to, banalizujem, zastava duginih boja ili ravnogorskog pokreta sa mrtvačkom glavom.

Ukazivali ste i ukazujete na kontekst u kojem je marginalna struja u SPC uoči Drugog svjetskog rata, oličena u Velimiroviću, postala danas vodilja aktuelne crkvene politike, pod plaštom svetosavlja. Da li je ideološki jaz pomutio elementarnu logiku ili SPC veličanjem četničkog pokreta i pobornika antisemitizma bira put oportunizma: po principu najbolji je smjer onaj koji daje moć i rezultate?

KIŠJUHAS: Naravno da je pravoslavno hrišćanstvo mnogo kompleksnije od jedne banalne antimoderne i antizapadne ideologije svetosavskog nacionalizma, i koja svoje porijeklo ima u 1920-im i 1930-im godinama. I gdje je Velimirović komotno proglasio Rastka Nemanjića – srpskim nacionalistom, iako je nacionalizam ideologija 19. vijeka. Ali je činjenica da je ova struja isplivala na površinu i da je postala dominantna među donosiocima odluka u crkvi. Baš kao što su i velikosrpske ideje vezane za kružoke oko Dobrice Ćosića i Srpske književne zadruge prvo bile u defanzivi, na margini, a zatim polako postale mejnstrim. Posebno nakon Titove smrti, Memoranduma SANU, do Osme sednice. Najzad, upravo Ćosić postaje prvi predsjednik Jugoslavije, odnosno federacije Srbije i Crne Gore.

Bizarna scena: gradonačelnik Nikšića srednjim prstom „namješta kaiš od sata“ tokom intoniranja crnogorske himne, i to dok stoji pored novoimenovanog predsjednika države Jakova Milatovića koji, nekoliko dana ranije, veliča djelo i doprinos Momira Bulatovića. Himna je na meti zbog stihova koji se pripisuju „saradniku okupatora“ i „ustaši“ Sekuli Drljeviću, najglasnije je osuđuju pobornici četnika, takođe saradnika okupatora. Ili su, moguće, Njemci u okršaju s partizanima pod zastavom Vermahta na Neretvi i Sutjesci namjerno nosili brade i kokarde kako bi iskompromitovali četnički antifašistički duh?

KIŠJUHAS: Odlično pitanje, ali gdje prestaje logika, počinje revizionistička i neočetnička logika. I koja se ne obazire na činjenice, pa i na činjenicu kolaboracije sa ustašama i italijanskim fašistima. Uostalom, četništvo je određenim strukturama potrebno danas, ovdje & sada, a ne kao pokret koji pripada istoriji (i o čijim zlodjelima ima toliko knjiga i svjedočanstava). Četništvo, pa i veličanja Momira Bulatovića, potrebni su za ovdašnju kontrarevoluciju o kojoj sam govorio. I koja je, naprosto, velikosrpska, antievropska, anticrnogorska i antimoderna. Pa se iz istorije izvlače kreature koje ponajviše odgovaraju takvom svjetonazoru, od Mace do Moma, bez obzira na njihove zločine i nepočinstva.

Vidite li da građansko društvo, sred ovakvih tendencija, ima snage da, crnogorski rečeno, pretekne ili nam slijedi „duga, mračna noć“?

KIŠJUHAS: Nažalost, nedovoljno poznajem crnogorsko društvo da bih to mogao da procijenim. Pod mračne, rasističke i nacionalističke tendencije potpadala su i mnogo progresivnija i bogatija društva od naših balkanskih ili jugoslovenskih. Ali, želim da verujem da je građansko društvo u Crnoj Gori snažnije od ovih izazova. Nadam se bar.

Pod mračne, rasističke i nacionalističke tendencije potpadala su i mnogo progresivnija i bogatija društva od naših balkanskih ili jugoslovenskih. Ali, želim da vjerujem da je građansko društvo u Crnoj Gori snažnije od ovih izazova. Nadam se bar

Jeftina prodaja i zloupotreba

Desnica jača svuda u Evropi, s tom razlikom što se ovdje pokušava ogrnuti antifašističkim plaštom, iako fakti govore drugačije…

KIŠJUHAS: Znate kako, i zvanični naziv Berlinskog zida bio je „antifašistička zaštitna barijera“, ali je bilo jasno da je njegova stvarna funkcija da spriječi prebjege istočnih Njemaca na Zapad. I ruska agresija na Ukrajinu je „specijalna vojna operacija“ koja navodno ima za cilj „denacifikaciju“ Ukrajine i tome slično. Drugim riječima, slavna, hrabra i istinska antifašistička borba tada se pojeftinjuje i stavlja u funkciju autokratskih i nedemokratskih režima (i njihovih ratnih ciljeva), odnosno u funkciju udaljavanja od Zapada.

Pobjeda